Opis
Walter Burkert je njemački klasični filolog, historičar i antropolog. Spajajući na moderan interdisciplinaran način rezultate arheologije, povijesti, antropologije i sociobiologije, te oslanjajući se raznorodne grčke izvore (hitoriografija, pjesništvo, filozofija), Burkert se prvenstveno bavi starogrčkim žrtvenim obredima i uopće problematikom obrednog ubijanja, potom grčkom misterijskom religijom, te recepcijom bliskoistočne i perzijske kulture u grčkom svijetu, smještajući tako grčku religiju u širi egejski i bliskoistočni kontekst.
Osnovna je Burkertova teza da povijesna obredna žrtvovanja životinja i ljudi i općenito ljudsko religiozno ponašanje imaju svoje porijeklo u drevnim lovnim obredima. Time zastupa stajalište daje lov kao sredstvo stjecanja hrane imao presudni utjecaj na ljudsku evoluciju i kulturni razvoj. Nalazeći korijen žrtvenih obreda u obredima lova i klanja životinja, Burkert rasvjetljava strukturu mnogih grčkih obreda i mitova.
U prvom poglavlju knjige Burkert se bavi antropologijom lovnih obreda koristeći komparativnu građu raznih svjetskih kultura. Primitivni lovac osjeća krivnju zbog ubijanja životinje a ujedno ubijanjem zadovoljava svoju osnovnu potrebu za preživljavanjem. Taka se ubijanje slavi kao obnavljanje života. Burkert utvrđuje temeljnu strukturu žrtvovanja: posvećivanje (sakralizacija) kao priprema za djelovanje, sam čin žrtvovanja, i ponovno potvrđivanje života (što često uključuje sveti objed, ili simbolično veličanje žrtve putem trofeja). Taj temeljni trostruki obrazac žrtvovanja kasnije se prenosi na nelovni obred.
U drugom poglavlju knjige Burkert istražuje komplementarnu ulogu žena u lovu budući da je lov, pa onda i žrtveni obred, primarno muška djelatnost koja se obavlja u okviru lovnih bratstava. Lovac je svjestan da ovisi o ponovnom rađanju plijena kako bi se njegov lov mogao nastaviti. To je još jedan uzrok ambivalentnih osjećaja i potrebe za obrednim opravdanjem ubijanja. Žene su pak shvaćane kao izvor novog života. Stoga su ženski obredi, koji se tiču rađanja i odgoja novog života, paralelni muškim obredima, koji su usredotočeni na ubijanje.
Trostruki obrazac žrtvovanja pojavljuje se i u proslavi nove godine, što se razmatra u trećem poglavlju knjige, gdje također postoje tri dijela svetkovine (priprema, čin, obnova), od kojih je svaki opet u sebi trostruk. Ta trostrukost svetkovine odražava razaranje poretka na kraju stare godine i njegovu ponovnu uspostavu na početku nove godine.
Četvrto poglavlje posvećeno je aniesterijama, važnim dionizijskim svetkovinama. U njima krvna žrtva zadobiva oblik žrtvenog pijenja vina, a obnova zadobiva oblik svetog braka, u kojem je žrtva (žrtvovani bog) umirena time što joj se daje žena (kraljica) i ponovno se oživljava u zagrljaju s njom. Posljednje peto poglavlje knjige govori o eleuzmskim misterijima. I tu se nalazi spomenuta trostrukost; pripremno odricanje (tragedija djevice: otmica Perzefone), noćni obred u telesteriju, te naposljetku proslava ponovnog rođenja koje sljedi za žrtvenim ubijanjem. (Iz recenzije: Dr.sc. Igor Mikecin)
