Povijest mišljenja je djelomično i povijest upotrebe metafora, a ne isključivo strogo racionalnih kategorija. Metafore prožimaju svijet specifičnim vidom značenja koji se podudara s iskaznim potencijalima slikovitoga. Metafora takoreći proizvodi smisao i ondje gdje ga nema. Čovjek je okružen simboličkom vrijednošću kulturnih ostvarenja: u njima živi i kroz njih zadobiva povjerenje u svijet. Metafora se stoga uklapa u sveopći okvir simboličkoga, u estetičkom, društveno-političkom i/ili znanstvenoteorijskom smislu. Dotični smisao uvijek sadrži određenu vrstu antropocentričnog predočavanja onoga što realnost treba, može ili pak zaista znači.

Ova knjiga je svojevrsni hommage filozofiji kao učiteljici, njezinoj blagosti i zavodljivosti, autentičnoj iskrenosti mišljenja, neodoljivoj privlačnosti pitanja i trajnoj potrebi za pronalaskom novih odgovora.