Rukopis pjesničke knjige «Tanja» Franje Nagulova provocira da iznova promislimo o trima stvarima – o ljubavi kao lirskoj temi, naraciji kao lirskome načinu i metafori kao uporišnome elementu pjesničkoga koda.

Ispisujući suvremenu inačicu ljubavnoga kanconijera, mladi je pjesnik istodobno pokušao do kraja depatetizirati temu ljubavi, s jedne, te sačuvati ekstatične emocije i fascinaciju svoga lirskog protagonista osobom drugoga, s druge strane. Depatetizaciju je pritom proveo bavljenjem svakodnevnim kontekstima, običnim senzacijama i ni po čemu iznimnim motivima.

Djevojka iz naslova – Tanja – deskribira se, uz ostalo, kao žena koja se jeftino oblači, koja ima male žute zube i male grudi, masnu kosu i perut, koja je sasvim prosječna, ponekad čak i ružna. Fascinacija se, pak, naglašava potpunom fokusiranošću na govor o njoj. Stječe se dojam da Nagulovljev lirski protagonist ni o čemu drugom i ne može govoriti.

Tanja se pojavljuje na mjestu njegove biografije, lektire, njegovih navika, psihoza ili promjena raspoloženja. Tanja ima svoj BAR-kod i svoj ISBN, ona je žena, ona je dječak, ona je tekst, citat, kolaž, film, Kant, Klimt, sve što se može pomisliti i vidjeti. Iz pjesme u pjesmu dopunjuje se njezin portret novim detaljima ili novim osvjetljenjima, ovisno o perspektivi motrenja, trenutačnom raspoloženju i namjerama iskazivača.

Ta opsesivna usmjerenost na govor o njoj naknadno ovoj poeziji priskrbljuje neki novi patos koji nas iznova upozorava daje ljubav toliko unikatno iskustvo koje nikad do kraja nije moguće opisati, a kamoli racionalizirati… (…)

Sve u svemu, pjesnički rukopis Tanja Franje Nagulova stilski je, kompozicijski i tematski posve domišljena cjelina koja nedvojbeno obogaćuje diskurzivnu raznolikost aktualne hrvatske poezije. (Krešimir Bagić)