Izričaji poput „Ovo je moja posljednja riječ“ danas izazivaju još samo odmahivanje glavom – makar stajali u oporuci nekoga umrloga. Može li se ono „Jednom-za-svagda“ Isusa Krista uopće još zastupati kao riječ živoga u pogledu relativiziranja svih vrijednosnih predodžaba koje su do sada navodno davale uporište našemu društvu? To se pitanje izrazitije postavlja na temelju odlučnoga zagovora Ivana Pavla II. u enciklici Fides et ratio: Ako ne postoji nikakav racionalno prihvatljivi put između bezgraničnoga pluralizma i njemu suprotstavljenoga fundamentalizma, onda se potkopava ne samo uvjerljivost velikih monoteističkih religija. I sam se dijalog uzdignut do vodećega principa naposljetku izvrće u pûku razmjenu misli u kojoj se gubi ozbiljnost međuljudskoga susreta. Neprestana živa rasprava o ovoj knjizi u međuvremenu je učinila nužnim 4. izdanje ovog djela prema kojem smo je i preveli. Nove poticaje ta je rasprava dobila u romanskom govornom području s prijevodom 3., potpuno prerađenog izdanja na talijanski (2001).