Priča o zbirci «Kovine» Stjepana Gulina jedna je od crnih rupa priče o našemu suvremenom pjesništvu i njegovoj kritičkoj recepciji. Taj je poetički i stilski nedvojbeno vrijedan i provokativan lirski prvijenac ostao gotovo prešućen. Razloge muku kritike vjerojatno najprije treba tražiti u naraštajnoj logici na koju se već pola stoljeća naslanja izrada zemljovida hrvatskoga pjesništva. Naime, Stjepan Gulin je imao tu nesreću daje dobno pripadao jednoj (razlogaškoj) generaciji, a knjigom se oglasio u trenutku kada se na sceni pojavila sljedeća (pitanjaška) generacija.

Iako su njegove «Kovine» (tiskane 1978), pa i zbirke poslije njih, kreativno promicale iskustva tekstualizma, fudizma, neo-egzistencijalizma i si., Gulin je do početka ovog tisućljeća plaćao danak međupoziciji te je praktično ostao prešućen pjesnik. Svakako kao mogući razlog za šutnju valja navesti i činjenicu da su osnovni poetički impulsi njegova prvijenca – uz načelne podudarnosti – podjednako udaljeni i od razlogaške kuće bitka i od ekstatičnih jezičnih igara lirskih dekonstrukcionista sedamdesetih.