U razigranim pjesmama Vere Vujović, u njenoj zanesenosti i gotovo dionizijskoj opijenosti čudima života i prirode, u njenom, ne prenaglašenom, više ironičnom, kritičkom odmaku od stvarnosti (…) u minucioznoj percepciji kojom obuhvaća i doživljava stvari, oblikujući ih po mjeri ljepote, u njenom, u krajnjem ishodu, radosnom prihvaćanju života, prisutna je egzistencijalna drama koja određuje čovjeka. Njegovu povijest i, naposljetku, potrebu umjetničkog stvaranja.