Opis
Analitička je filozofija u dvadesetom stoljeću za sobom povukla čitav niz pitanja o temeljnim problemima filozofije. Najistaknutije pritom jest područje filozofije jezika. Etička refleksija od toga, dakako, nije bila izuzeta. Upravo suprotno! Kao u malo kojem dijelu filozofske misli, upravo su ovdje, s obzirom na svakodnevni jezik, moralno-etička pitanja doživjela svoju preobrazbu odnosno zaokret: od klasične etike i pitanja utemeljenja etičkih koncepcija pogled je filozofā, poglavito anglosaksonske provenijencije, skrenut na jezik morala. Najeklatantniji je primjer tog zaokreta Humeov zahtjev radikalnog odvajanja činjenice od vrijednosti, odnosno biti od trebati. No ovaj u osnovi ontološki problem radikalnog procjepa opisa i vrednovanja premješten je u dvadesetom stoljeću na lingvističku razinu, i to na način da se iz tzv. opisnih rečenica, tj. onih koje prikazuju činjenice ne mogu izvesti vrijednosne rečenice, tj. one koje imaju evaluativni karakter. Autor se upustio u izazov upravo tog pristupa humeovskoj “giljotini”, predstavljajući krajnje zanimljivu diskusiju između J. R. Searlea, na jednoj, te R. M. Harea i J. L. Mackieja na drugoj strani. Searle je naime na primjeru jednog ilokucijskog govornog čina obećanja pokazao da je moguće logički dosljedno učiniti premošćenje Humeova “ponora”, tj. iz biti rečenica derivirati treba-rečenice, dok spomenuta druga dvojica to radikalno osporavaju. Autor se u načelu priklanja Searlovim argumentima, no i oni su, valja priznati, podložni kritici.
