Društvo koje opisuje samo sebe to čini interno, ali tako kao daje to izvana. Ono promatra samo sebe kao neki predmet svoje vlastite spoznaje, ali u provedbi operacija ne može dopustiti da samo promatranje utječe u predmet jer bi se time mijenjao predmet i postavljao bi se zahtjev za jednim daljnjim promatranjem. Ono mora ostavljati otvorenim pitanje promatra li se iznutra ili izvana. Ako pokušava reći još i to, onda se odlučuje za jedan paradoksalni identitet. Izlaz koji je zato našla sociologija stilizira se kao “kritika” društva.