Opis
“Smatrao sam da je religiju za sebe nužno uzeti za predmet filozofskog razmatranja i to razmatranje kao poseban dio pridodati cjelini filozofije. (…)
Prvo valja općenito podsjetiti na to koji ‘predmet’ u filozofiji religije imamo pred sobom i kakva je naša ‘predodžba’ o religiji. Znamo da u religiji napuštamo vremenitost i daje ona za našu svijest ona regija u kojoj su riješene sve zagonetke svijeta, raskrivena sva dublja misaona proturječja, u kojoj nijeme sve boli osjećaja, regija vječne istine, vječnog spokoja, vječnog mira, Čovjek je čovjek po misli općenito, po konkretnoj misli, pobliže po tome što je duh; zatim od njega kao duha polaze mnogovrsne tvorevine znanosti, umjetnosti, interesi njegova političkog života, sve ono što je povezano s njegovom slobodom, s njegovom voljom.
Ali sve te raznovrsne tvorevine i daljnja prepletanja čovjekovih stanja, djelatnosti, užitaka, sve ono što za čovjeka ima vrijednost i poštuje se, u čemu on traži svoju sreću, svoju slavu, svoj ponos, nalazi svoje posljednje središte u religiji, u misli, svijesti, osjećaju boga.
Zato je bog početak svega i kraj svega; kako sve proizlazi iz te točke, tako se u nju sve i vraća, i jednako je tako ona i sredina koja svemu daje život i duh te svim onim obličjima u njihovoj egzistenciji, održavajući ih, ulijeva dušu.
U religiji se čovjek postavlja u odnos spram te sredine, u koju se stječu svi njegovi drugi odnosi, i time se uzdiže na najviši stupanj svijesti i u onu regiju koja je oslobođena povezanosti s nečim drugim, koja je ono naprosto dostatno, ono neuvjetovano, slobodno i krajnja svrha za sebe samo.”
(Moderna Vremena)
